" Vječno je nebo odabralo Džingis-kana i njegove potomke i poklonilo nam cijelu Zemlju, od istoka do zapada. "   Hulagu, Džingis-kanov unuk

Džingis-kanova velika ambicioznost imala je svoje korijene još u djetinjstvu. Rođen je 1162.g kao sin ratnika imenom Jesugaj, a nazvan je Temudžin prema neprijatelju kojeg je njegov otac zarobio. Kada je Temudžin imao oko 9 godina, Jesugaja su otrovali neprijatelji. Njegov je klan ostavio njegovu djecu i udovicu da žive u bijedi i siromaštvu, loveći i skupljajući hranu kakvu god su mogli. Kao mladić, Temudžin se pridružio obližnjem poglavici, bivšem očevom prijatelju. Pljačkom je uspio steći dovoljno plijena, da stvori svoj vlastiti ratnički klan.Naučio je da snaga i opstanak moraju biti utemeljeni na potpuno pouzdanom vojnom ustroju zapovijedanja, koji su održavale nagrade za odanost i grozne kazne za neuspjeh.

Džingis-kan, kako su ga poslije prozvali bio je čovjek snažne građe i duge brade što je bilo neobično za jednog Mongola. Bio je jak, imao je neobično zanimljive oči, koje su ljude podsjećale na mačje, no posjedovao je i autoritativnu smirenost. Ponekad su neprijatelji bili toliko puni strahopoštovanja prema njemu,da bi mu se spontano pridružili. Prezirao je luksuz, pa je sa svojim ljudima dijelio težak način života. Prisjećajući se svoga teškog djetinjstva, nametnuo je poreze,kojima se trebalo skrbiti za udovice,siročad i siromašne.
U jednom vojnom pohodu, Džingis i njegovih šestorica ratnika su upali u zasjedu. Džingisov je konj ustrijeljen pod njime, a jedan je ratnik odmah svog konja prepustio njemu i pješice pošao u smrt, u borbu s neprijateljem. Danas gledano, Džingisova se okrutnost činila monstruoznom. Kada je jedan vrač postao previše moćan, naredio je trima hrvačima da mu slome kralježnicu. Tisuće je ljudi pogubio, opljačkao gradove i uništio kulture. S druge strane, bio je vrlo hladnokrvan,uravnotežen i jako je dobro prosuđivao ljude. Od kineskih Ujgura preuzeo je pismo, od Kineza je naučio vještinu opsadnoga ratovanja, a od muslimana vrijednost gradova. Džingis je anarhijsko suparništvo među Mongolima rješavao nametanjem tradicionalnih zakona i njegovih dopuna. Tako je zakonom odredio da " Svi koji pobjegnu su mrtvi, osim u slučaju povlačenja ". A njegov učeni sin je pak između ostalog imao zadaću da prilagodi ujgursko tursko pismo do tada nepisanom mongolskom jeziku. 

Krađa je bila velik prijestup, a preljubnici obaju spolova su bili pogubljeni,no preljub sa strancem se tolerirao, jer se smatralo da ne ugrožava obiteljski sklad. Manji su prijestupi kažnjavani batinama. Međutim, Džingis-kan je pokazao razumijevanje za pijanstvo, pa je tako jednom prilikom izjavio : " Muškarac se može napiti tri puta u mjesecu, no ako se napije samo dva puta, to je za svaku pohvalu. Što uostalom može biti bolje od toga da se uopće ne pije ? No, gdje ćemo naći čovjeka koji uopće ne pije ? "

Godine 1206.,tijekom Velike skupštine mongolskih plemena, poglavice su svojega moćnog vođu Temudžina, proglasili Džingis-kanom- "jakim" ili "apsolutnim" vladarom. To je proglašenje otvorilo put za stvaranje najvećega ujedinjenog kopnenog carstva u povijesti svijeta, koje se u konačnici protezalo na više od 4800 km. 

Proročanstvo kaže da je sudbina Temudžina ponovno ujediniti nekad ponosne mongolske klanove, koji su se odavno raštrkali diljem stepa srednje Azije, gdje su uzgajali deve,goveda,ovce i konje, a nekada su Mongoli također bili  i vrlo bogat narod. Temudžin je između ostalog i nastojao da povrati nazad svo to silno bogatstvo koje su Mongoli nekoć posjedovali. Također je bilo vrlo bitno da uspostavi moć koju su Mongoli imali, prije nego su ih porazili njihovi tatarski neprijatelji, što ih je nakraju učinilo beznačajnim i međusobno zavađenim narodom. Temudžin je u dva desetljeća borbe protiv mongolskih suparnika, a kasnije i protiv ostalih neprijateljskih plemena, uključujući i  Tatare, stekao ogroman ugled zbog svoje okrutnosti prema neprijateljima i pravde prema prijateljima. Taj velik borac je bio u svojim 40-tima, kad je proglašen Džingis-kanom i počeo stvarati snažan ratni stroj. Uopće se nije ni najmanje obazirao na autoritet plemenskih poglavica,  pa je tako onima koji se nastave međusobno sukobljavati, nametnuo smrtnu kaznu. Također je primjenio i tradicionalni vojni sustav koji je bio utemeljen na novačenju i odanosti- svi muškarci između 15 i 60 godina bili su podložni vojnoj obavezi. Svaki je muškarac bio samostalan, sa nekoliko jakih mongolskih konja i vlastitim oružjem. Džingis -kan je svoje vojnike formirao u postrojbe na temelju umnoženica broja deset- od malih postrojbi od deset ljudi, do bojnih skupina od 10 000 vojnika. Osnovu njegove vojske tvorile su tisuće ljudi oblikovane poput pukovnija, čije je zapovjednike postavljao sam Džingis-kan.  Tako je u samo godinu dana stvorio moćnu konjicu od 120 000 ljudi.