" Vječno je nebo odabralo Džingis-kana i njegove potomke i poklonilo nam cijelu Zemlju, od istoka do zapada. "   Hulagu, Džingis-kanov unuk

Džingis-kanova velika ambicioznost imala je svoje korijene još u djetinjstvu. Rođen je 1162.g kao sin ratnika imenom Jesugaj, a nazvan je Temudžin prema neprijatelju kojeg je njegov otac zarobio. Kada je Temudžin imao oko 9 godina, Jesugaja su otrovali neprijatelji. Njegov je klan ostavio njegovu djecu i udovicu da žive u bijedi i siromaštvu, loveći i skupljajući hranu kakvu god su mogli. Kao mladić, Temudžin se pridružio obližnjem poglavici, bivšem očevom prijatelju. Pljačkom je uspio steći dovoljno plijena, da stvori svoj vlastiti ratnički klan.Naučio je da snaga i opstanak moraju biti utemeljeni na potpuno pouzdanom vojnom ustroju zapovijedanja, koji su održavale nagrade za odanost i grozne kazne za neuspjeh.

Džingis-kan, kako su ga poslije prozvali bio je čovjek snažne građe i duge brade što je bilo neobično za jednog Mongola. Bio je jak, imao je neobično zanimljive oči, koje su ljude podsjećale na mačje, no posjedovao je i autoritativnu smirenost. Ponekad su neprijatelji bili toliko puni strahopoštovanja prema njemu,da bi mu se spontano pridružili. Prezirao je luksuz, pa je sa svojim ljudima dijelio težak način života. Prisjećajući se svoga teškog djetinjstva, nametnuo je poreze,kojima se trebalo skrbiti za udovice,siročad i siromašne.

U jednom vojnom pohodu, Džingis i njegovih šestorica ratnika su upali u zasjedu. Džingisov je konj ustrijeljen pod njime, a jedan je ratnik odmah svog konja prepustio njemu i pješice pošao u smrt, u borbu s neprijateljem. Danas gledano, Džingisova se okrutnost činila monstruoznom. Kada je jedan vrač postao previše moćan, naredio je trima hrvačima da mu slome kralježnicu. Tisuće je ljudi pogubio, opljačkao gradove i uništio kulture. S druge strane, bio je vrlo hladnokrvan,uravnotežen i jako je dobro prosuđivao ljude. Od kineskih Ujgura preuzeo je pismo, od Kineza je naučio vještinu opsadnoga ratovanja, a od muslimana vrijednost gradova. Džingis je anarhijsko suparništvo među Mongolima rješavao nametanjem tradicionalnih zakona i njegovih dopuna. Tako je zakonom odredio da " Svi koji pobjegnu su mrtvi, osim u slučaju povlačenja ". A njegov učeni sin je pak između ostalog imao zadaću da prilagodi ujgursko tursko pismo do tada nepisanom mongolskom jeziku. 

Krađa je bila velik prijestup, a preljubnici obaju spolova su bili pogubljeni,no preljub sa strancem se tolerirao, jer se smatralo da ne ugrožava obiteljski sklad. Manji su prijestupi kažnjavani batinama. Međutim, Džingis-kan je pokazao razumijevanje za pijanstvo, pa je tako jednom prilikom izjavio : " Muškarac se može napiti tri puta u mjesecu, no ako se napije samo dva puta, to je za svaku pohvalu. Što uostalom može biti bolje od toga da se uopće ne pije ? No, gdje ćemo naći čovjeka koji uopće ne pije ? "

Godine 1206.,tijekom Velike skupštine mongolskih plemena, poglavice su svojega moćnog vođu Temudžina, proglasili Džingis-kanom- "jakim" ili "apsolutnim" vladarom. To je proglašenje otvorilo put za stvaranje najvećega ujedinjenog kopnenog carstva u povijesti svijeta, koje se u konačnici protezalo na više od 4800 km. 

Proročanstvo kaže da je sudbina Temudžina ponovno ujediniti nekad ponosne mongolske klanove, koji su se odavno raštrkali diljem stepa srednje Azije, gdje su uzgajali deve,goveda,ovce i konje, a nekada su Mongoli također bili  i vrlo bogat narod. Temudžin je između ostalog i nastojao da povrati nazad svo to silno bogatstvo koje su Mongoli nekoć posjedovali. Također je bilo vrlo bitno da uspostavi moć koju su Mongoli imali, prije nego su ih porazili njihovi tatarski neprijatelji, što ih je nakraju učinilo beznačajnim i međusobno zavađenim narodom. Temudžin je u dva desetljeća borbe protiv mongolskih suparnika, a kasnije i protiv ostalih neprijateljskih plemena, uključujući i  Tatare, stekao ogroman ugled zbog svoje okrutnosti prema neprijateljima i pravde prema prijateljima. Taj velik borac je bio u svojim 40-tima, kad je proglašen Džingis-kanom i počeo stvarati snažan ratni stroj. Uopće se nije ni najmanje obazirao na autoritet plemenskih poglavica,  pa je tako onima koji se nastave međusobno sukobljavati, nametnuo smrtnu kaznu. Također je primjenio i tradicionalni vojni sustav koji je bio utemeljen na novačenju i odanosti- svi muškarci između 15 i 60 godina bili su podložni vojnoj obavezi. Svaki je muškarac bio samostalan, sa nekoliko jakih mongolskih konja i vlastitim oružjem. Džingis -kan je svoje vojnike formirao u postrojbe na temelju umnoženica broja deset- od malih postrojbi od deset ljudi, do bojnih skupina od 10 000 vojnika. Osnovu njegove vojske tvorile su tisuće ljudi oblikovane poput pukovnija, čije je zapovjednike postavljao sam Džingis-kan.  Tako je u samo godinu dana stvorio moćnu konjicu od 120 000 ljudi.

Prvo je Džingis-kan na njihovu stranu pridobio ongutska plemena, a kroz njihov je teritorij prolazio Veliki kineski zid, koji je bio izgrađen 1400 godina prije, a služio je kao obrana protiv Huna. Nakon toga je slijedio polagan i težak pohod u sjevernu Kinu. Tako je pohod 1214.g kada je postavio opsadu Zhong-dua (današnjeg Pekinga), dosegnuo vrhunac. Međutim, opsada Pekinga se pokazala kao dugačak i strahovit posao. Tako su u jednom trenutku, s poharanom zemljom iza sebe, izgladnjeli Mongoli počeli jesti vlastite mrtvace, pa je konačno Džingis-kan dopustio da ga se potkupi s 3000 konja, 500 porobljene djece i toliko svile, srebra i zlata koliko mogu ponijeti sa sobom. No, sljedeće se godine, sa puno bolje razrađenom taktikom, vratio po konačnu pobjedu kad je grad i pao. Opsada je trajala jedan mjesec kada je ubijeno na tisuće ljudi. Ubrzo su cijela sjeverna Kina i Koreja pale u ruke Džingis-kana i njegovih postrojbi, a nakon toga se okrenuo zapadu. U ratu protiv neprijateljskog plemena, doveo je svoju vojsku do granice carstva Horezmija sa središtem u Perziji i Afganistanu, gdje je vladao sultan Ala ud-Din Muhamed. U tom ratu koji je trajao 4 godine, Džingis-kan je svoju djelotvornost i okrutnost podignuo na novu razinu. Na sultanovih 300 000 vojnika Džingis-kan je imao upola manje-150 000, međutim sultan je podijelio svoje vojnike između navodno tri neosvojiva grada, koje je Džingis-kan osvojio jedan za drugim, pa su tako na rijeci Amu-Darja svi muškarci bili ubijeni osim obrtnika, koji su zajedno sa ženama postali robovima. Kod  Samarkanda, 50 000 stanovnika se predalo, a njih 30 000 koji su se opirali su izmasakrirali . 

Kod Buhare, koja se predala, muškarci su bili samo porobljeni. Kad je sve sravljeno sa zemljom, sultan je pobjegao, ostavljajući zapovjedništvo nad svojim snagama svom sinu Đelaludinu. Džingis ga je gonio kroz Afganistan, sustigao kod Inda u studenom 1221.g  i uništio njegovu vojsku od 50 000 ljudi. Sam Đelaludin je pobjegao natjeravši konja na skok s vrha litice u rijeku. Džingis ga je pustio s riječima: "Otac bi trebao imati samo takve sinove !"
Da bi upravljao zemljama koje je osvojio u svojim pohodima, stvorio je novu razinu vlasti. Tako je glavnina tradicionalnih zakona dopunjena sudskim odlukama koje je on sam donio, a šta je vjerojatno pohranjeno u pisani zakonik Velika Jasa. Do svoje smrti 1227.g Džingis je postavio velike temelje carstvu.

No, čak i prije negoli je umro, njegovo su carstvo podijelila njegova četvorica sinova. Jedan od njih, Ogotaj, je godine 1229. izabran za novoga velikog kana, i vladao je iz novog glavnog grada Karakoruma. Sljedećih 70 godina Džingis-kanovi su nasljednici slijedili njegov cilj osvajanja svijeta i granice njihovog carstva su se opet pomaknule.

Na istoku je pala cijela sjeverna Kina, a na zapadu je Džingisov unuk Batu-kan od Volge došao do Rusije, uništivši Kijev 1240.g, a prije toga je ušao u Poljsku, istočnu Njemačku i Ugarsku. Drugi unuk Hulagu vodio je postrojbe preko Irana sve do Sredozemlja, a na dalekom istoku još je jedan unuk osvojio Kinu 1279.g i postao kan cijeloga Mongolskoga Carstva. Za vrijeme Džingisova života, njegovi pohodi donijeli su bogatstva, a porobljeni obrtnici stvorili su veličanstvene građevine. Iako je Kublaj-kan osnovao  dinastiju Juan, kada je umro 1294.g, Mongolsko je Carstvo izgubilo svoje uporište. Dinastija Juan nikada se nije učvrstila, i doživjela je svoj konačan pad 1368.g  U srednjoj Aziji novi vladari nisu uspjeli ispuniti svoj glavni cilj, a to je osvajanje Indije, pa su se do 14.stoljeća preobratili na islam i počeli napuštati svoje mongolske korijene. Devedesetih godina 13.stoljeća perzijski su kanovi sebe počeli nazivati sultanima, prihvatili islam i zaboravili Mongoliju.

U južnoj Rusiji, drugi je unuk Džingisa imenom Berke, postao vladar onoga šta se nazivalo Zlatna horda. I Berke je prihvatio islam, i kada je uskoro Zlatna horda postala neovisna, sve mongolske težnje su bile utopljene u lokalnu kulturu.

Tako se već stoljeće nakon Džingis-kanove smrti njegovo golemo carstvo raspalo, a Mongoli su uzmaknuli na svoje prostrane i prazne pašnjake. Danas je Džingis-kanovo pravo nasljedstvo sama Mongolija, neovisna republika čiji pastiri i konjanici još čuvaju stare vještine, koje su se vrlo malo promijenile tokom 6 stoljeća.