Prvo je Džingis-kan na njihovu stranu pridobio ongutska plemena, a kroz njihov je teritorij prolazio Veliki kineski zid, koji je bio izgrađen 1400 godina prije, a služio je kao obrana protiv Huna. Nakon toga je slijedio polagan i težak pohod u sjevernu Kinu. Tako je pohod 1214.g kada je postavio opsadu Zhong-dua (današnjeg Pekinga), dosegnuo vrhunac. Međutim, opsada Pekinga se pokazala kao dugačak i strahovit posao. Tako su u jednom trenutku, s poharanom zemljom iza sebe, izgladnjeli Mongoli počeli jesti vlastite mrtvace, pa je konačno Džingis-kan dopustio da ga se potkupi s 3000 konja, 500 porobljene djece i toliko svile, srebra i zlata koliko mogu ponijeti sa sobom. No, sljedeće se godine, sa puno bolje razrađenom taktikom, vratio po konačnu pobjedu kad je grad i pao. Opsada je trajala jedan mjesec kada je ubijeno na tisuće ljudi. Ubrzo su cijela sjeverna Kina i Koreja pale u ruke Džingis-kana i njegovih postrojbi, a nakon toga se okrenuo zapadu. U ratu protiv neprijateljskog plemena, doveo je svoju vojsku do granice carstva Horezmija sa središtem u Perziji i Afganistanu, gdje je vladao sultan Ala ud-Din Muhamed. U tom ratu koji je trajao 4 godine, Džingis-kan je svoju djelotvornost i okrutnost podignuo na novu razinu. Na sultanovih 300 000 vojnika Džingis-kan je imao upola manje-150 000, međutim sultan je podijelio svoje vojnike između navodno tri neosvojiva grada, koje je Džingis-kan osvojio jedan za drugim, pa su tako na rijeci Amu-Darja svi muškarci bili ubijeni osim obrtnika, koji su zajedno sa ženama postali robovima. Kod  Samarkanda, 50 000 stanovnika se predalo, a njih 30 000 koji su se opirali su izmasakrirali . 

Kod Buhare, koja se predala, muškarci su bili samo porobljeni. Kad je sve sravljeno sa zemljom, sultan je pobjegao, ostavljajući zapovjedništvo nad svojim snagama svom sinu Đelaludinu. Džingis ga je gonio kroz Afganistan, sustigao kod Inda u studenom 1221.g  i uništio njegovu vojsku od 50 000 ljudi. Sam Đelaludin je pobjegao natjeravši konja na skok s vrha litice u rijeku. Džingis ga je pustio s riječima: "Otac bi trebao imati samo takve sinove !"
Da bi upravljao zemljama koje je osvojio u svojim pohodima, stvorio je novu razinu vlasti. Tako je glavnina tradicionalnih zakona dopunjena sudskim odlukama koje je on sam donio, a šta je vjerojatno pohranjeno u pisani zakonik Velika Jasa. Do svoje smrti 1227.g Džingis je postavio velike temelje carstvu.

No, čak i prije negoli je umro, njegovo su carstvo podijelila njegova četvorica sinova. Jedan od njih, Ogotaj, je godine 1229. izabran za novoga velikog kana, i vladao je iz novog glavnog grada Karakoruma. Sljedećih 70 godina Džingis-kanovi su nasljednici slijedili njegov cilj osvajanja svijeta i granice njihovog carstva su se opet pomaknule.

Na istoku je pala cijela sjeverna Kina, a na zapadu je Džingisov unuk Batu-kan od Volge došao do Rusije, uništivši Kijev 1240.g, a prije toga je ušao u Poljsku, istočnu Njemačku i Ugarsku. Drugi unuk Hulagu vodio je postrojbe preko Irana sve do Sredozemlja, a na dalekom istoku još je jedan unuk osvojio Kinu 1279.g i postao kan cijeloga Mongolskoga Carstva. Za vrijeme Džingisova života, njegovi pohodi donijeli su bogatstva, a porobljeni obrtnici stvorili su veličanstvene građevine. Iako je Kublaj-kan osnovao  dinastiju Juan, kada je umro 1294.g, Mongolsko je Carstvo izgubilo svoje uporište. Dinastija Juan nikada se nije učvrstila, i doživjela je svoj konačan pad 1368.g  U srednjoj Aziji novi vladari nisu uspjeli ispuniti svoj glavni cilj, a to je osvajanje Indije, pa su se do 14.stoljeća preobratili na islam i počeli napuštati svoje mongolske korijene. Devedesetih godina 13.stoljeća perzijski su kanovi sebe počeli nazivati sultanima, prihvatili islam i zaboravili Mongoliju.

U južnoj Rusiji, drugi je unuk Džingisa imenom Berke, postao vladar onoga šta se nazivalo Zlatna horda. I Berke je prihvatio islam, i kada je uskoro Zlatna horda postala neovisna, sve mongolske težnje su bile utopljene u lokalnu kulturu.

Tako se već stoljeće nakon Džingis-kanove smrti njegovo golemo carstvo raspalo, a Mongoli su uzmaknuli na svoje prostrane i prazne pašnjake. Danas je Džingis-kanovo pravo nasljedstvo sama Mongolija, neovisna republika čiji pastiri i konjanici još čuvaju stare vještine, koje su se vrlo malo promijenile tokom 6 stoljeća.